Interpretacija i evaluacija rezultata ispitivanja tla

Prosinac je savršen mjesec za dublje bavljenje pitanjima kojima se ne možemo posvetiti tijekom vrhunca sezonskih radova. Jedno od takvih pitanja, koje nije nimalo zanemarivo, jest analiza i evaluacija rezultata ispitivanja tla. Ako je uzorkovanje tla provedeno predžetveno, s malo sreće već bismo trebali dobiti rezultate ispitivanja tla iz laboratorija. U područjima osjetljivima na nitrate, propisi zahtijevaju tzv. "ograničeno ispitivanje tla" svake pete godine, a prošireno ispitivanje tla za sudionike u AKG-u.

Uz osnovne fizičke i kemijske parametre tla, ovo ispitivanje uključuje samo lako detektabilan sadržaj fosfora i kalija, što je dovoljno za procjenu opskrbe fosforom i kalijem. Prošireno ispitivanje tla, s druge strane, uključuje parametre koji omogućuju procjenu sadržaja magnezija, bakra, cinka i mangana u tlu. S profesionalnog stajališta bilo bi opravdano provesti prošireno ispitivanje tla u svim područjima, jer neadekvatne razine mikroelemenata mogu uzrokovati značajan pad u prinosima, čak i u tonama, te gubitak prihoda. Naravno, u njihovoj odsutnosti analiza lišća mogla bi biti rješenje, ali samo mali postotak proizvođača to radi.

Na početku izvještaja o ispitivanju tla gotovo uvijek su prikazani vezivanje, kemija (pH), salinitet i sadržaj CaCO3 u tlu. Kapacitet vezivanja ne treba detaljno objašnjavati, jer označava otpornost tla na alate za obradu. Drugim riječima, daje naznaku obradivosti tla. Naravno, ovo je samo površni pristup jer iz “Zlatnog broja” možemo izvući ne samo mehanički sastav tla, uglavnom sadržaj gline ili dio koji se može razlabaviti, nego i njegov kapacitet vezivanja hranjivih tvari (zadržavanje) i kapacitet vezivanja vode (zadržavanje vode).

Jednostavno rečeno, što je veća vrijednost, to više čestica gline tlo sadrži, što znači veći kapacitet držanja hranjivih tvari, zadržavanja vode i tlo koje je teže zagrijati. Ovo je važno jer što više gline tlo sadrži (što je više vezano), veća je vjerojatnost da će moći vezati i pohraniti više hranjivih tvari, no u slučaju nestašice vode vrlo je teško osloboditi ih s nepredvidljivom dinamikom i učiniti ih dostupnima biljci. Suprotan problem su labavija pjeskovita tla s fizičkim polumetalnim sastavom. Hranjive tvari se lako ispiru ili ispiru dublje (kalij, sumpor) i mogu pohraniti manje hranjivih tvari i manje vode. U tom smislu, ilovača je najpovoljnije fizičko polumetalno tlo, s “Gold Fixation” između 38 i 42.

Kemija tla također je najpovoljnija za unos hranjivih tvari kada je između 6,8 i 7,2 (pH voda). To se izražava pH vrijednošću. Mjeri se iz vodenog ili KCl ekstrakta. Ako nije naznačeno u kojem se mjeri, pH se uzima kao vodeni pH. Često se u protokolu navodi samo pH KCl. Ako je 5,6 ili niže, razmislite o gnojidbi vapnom (0,5-2 t/ha) ili meliorativnom vapnjenju (iznad 2 t/ha). Kisela kemija, osobito vodeni pH ispod 6, značajno smanjuje unos fosfora jer se on veže na netopljive spojeve i neće biti usvojen dok pH ne poraste.

Ukupni vodotopivi salinitet tla manje je zabrinjavajući za poljoprivrednike, jer ispod 0,1% nema velikih problema. To je samo djelomično točno, jer povišeni salinitet (čak i ako tlo nije slano) može ukazivati na mnoge nepovoljne karakteristike. Među njima su lošija apsorpcija hranjivih tvari i vode, pogoršanje upravljanja vodama u tlu, zbijanje, stagnacija vode, unutrašnja voda.

Za sadržaj vapna ili CaCO3 često nalazimo vrijednost <0,1%, što znači da je tlo praktički bez vapna. U tom slučaju gotovo je sigurno da je tlo kiselo i opravdana je korekcija vapnom. Također je problem ako je iznad 10%, pa čak i 20%, jer se unos hranjivih tvari također značajno smanjuje. To je najviše uočljivo kod fosfora i nekih mikroelemenata.

Sadržaj PK koji se može apsorbirati izražen je AL-P2O5 i AL-K2O sadržajem. Naravno, nije to tako jednostavno. Ove dvije vrijednosti govore nam samo o maksimalnoj količini P i K koja se može apsorbirati pod idealnim uvjetima. Za biljku je važno ne koliko hranjivih tvari tlo može unijeti u godinu dana, već brzina kojom tlo može opskrbiti biljku tom količinom (kapacitet opskrbe hranjivim tvarima). Apsorpciju elemenata otežavaju veći sadržaj gline, teže zagrijavanje tla, viši sadržaj karbonata, niži pH, viši salinitet itd.

"Normalni" sadržaj natrija je ispod 40 ppm. Iznad toga smatra se povišenim, a iznad 100 je definitivan znak salinizacije ili ozbiljnih problema s drenažom. Povišene razine natrija otežavaju apsorpciju vode i hranjivih tvari, degradiraju strukturu tla i time smanjuju kapacitet zadržavanja vode.

Sadržaj magnezija još je jedan parametar koji se rijetko prati. Ne posvećuje mu se mnogo pažnje, iako je magnezij sastavni dio klorofila (zajedno s dušikom), bez njega nema proizvodnje organske tvari i biljka ne može apsorbirati energiju iz sunčeve svjetlosti. Minimalna vrijednost za dobru opskrbu je 60-200 ppm, ovisno o fizičkim svojstvima tla. Ispod ove razine, svakako bi ga trebalo dopuniti u većim količinama. Isto vrijedi u slučaju prekomjerne opskrbe kalijem ili primjene visokih doza (100-300 kg/ha) aktivne tvari kalija. U tom slučaju, ovisno o fizikalno-kemijskim svojstvima tla, treba dodati 20-60 kg Mg.

Procjena opskrbe bakrom, cinkom i manganom ovisi ne samo o izmjerenoj apsorpciji bakra, cinka i mangana, nego i o sadržaju humusa, fizičkoj metalnosti i kemiji tla. Za bakar, sadržaj humusa od 1-3% i vrijednost od 0,3-1,2 ppm, ovisno o fizičkoj metalnosti, predstavljaju zadovoljavajuću opskrbu. Ako je potrebna dopuna bakrom, opravdana je primjena 3,5-8 kg Cu/ha uz dozu dušika od 100-200 kg/ha, ovisno o fizičkoj metalnosti tla. Opskrba cinkom iznad 1,1 do 3,6 ppm smatra se dobrom, ovisno o fizičkim svojstvima tla, ako je opskrba fosforom dobra ili manja. Ako je potrebna dopuna cinkom, preporučuje se primjena u obliku folijarnog gnojiva do srednjeg sadržaja fosfora, s prosjekom od 0,5 kg/ha cinka. Za dobru do vrlo dobru opskrbu fosforom ispod pH 6,5 KCl, preporučena doza je 3-5 kg/ha cinka kroz tlo, a za pH iznad ove razine 5-10 kg/ha. U takvim slučajevima folijarna gnojidba trebala bi biti redovita. Zadovoljavajuća opskrba manganom u tlima kreće se od 3 do 26 ppm na pjeskovitim tlima s fizičkom polumetalnošću, 4-52 ppm na ilovastim tlima i 7-118 ppm na glinenim tlima s fizičkom polumetalnošću, ovisno o kemiji. Više vrijednosti odnose se na kisela tla.